preskoči na sadržaj

Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka

Login

EUROPSKI TJEDAN VJEŠTINA STEČENIH U STRUKOVNOM OBRAZOVANJU I OSPOSOBLJAVANJU

(od 5. do 9. studenoga 2018.)

 

Korisni linkovi

Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 9. 2014.

Ukupno: 820672
Ovaj mjesec: 2000
Ovaj tjedan: 442
Novosti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Pola stoljeća od prvog plesa "morskih konjica"
Autor: Irena Fiuman, 19. 3. 2013.

Iz današnjeg N.L. Priču prvog trenera „Kvarnera“ Eduarda Domazeta, prenosi Igor Duvnjak.

Bilo jednom u Rijeci - Pola stoljeća od prvog plesa „morskih konjica“

Riječki rukomet stasao sredinom šezdesetih godina na igralištu pored ekonomske škole
 

 


U sjeni, tiho i daleko od očiju javnosti. Rukometni klub »Kvarner« je proslavio zapaženi jubilej - pola stoljeća postojanja. Za razliku od proslave, nastupi popularnih „morskih konjica“su dizali itekakvu buku u nedjeljnim matinejama. kada se igralo na asfaltu ispred Ekonomske škole. Montažne tribine su bile pune, među inima, ton su sa zavijajućom sirenom davali dečki iz Starog grada. „Kvarner“, koji je u modernim vremenima nestao kao ponornica, pojavio se na sceni 27.02.1963. Prvi predsjednik je Đuro Blim, tajnik Mladen Kopajtić. Tu su još dobro znana imena Stanko Jerger, Simeon Kosanović, Ivo Kreculj, dr. Borko Komljenović, a u klubu su istaknuta imena našeg lista, bard fotografije Petar Grabovac, slavni „Ćućo“ i Petar Ogurlić. Trokut „Novolistovaca“ iz kasnijeg prvoligaša bivše Jugoslavije zatvara Eduard Domazet, prvi trener „Kvarnera“, kasnije među najboljim sucima tadašnje Jugoslavije, kasnije istaknuti funkcioner u talijanskom savezu. U prvom nastupu 20.04.1963., klub koji je osnovan uz veliku pomoć Tonija Viličića i Dinka Pavičića, koji je preživio marš smrznutih partizana, je pobijedio s „Izviđačem“ 31:9, a igrali su Munitić. Babić 6, braća Simeon 1 i Željko Kosanović 6, Tognion 2, Clavan 9, Lučić 5, Kralj, Kraljić 2, Vukičević.


 

Prvi je bio „Orijent“

Rukomet u Rijeci je počeo prije 65 godina. Moja osobna namjera je bila napraviti što više klubova. Prvi rukometni klub je bio „Orijent“. Nakon njega su nastajali „Primorje“, “Exportdrvo“, „Zamet“. Izvan Rijeke su to „Crikvenica“, „Selce“ - odvrtio je film unatrag u romantične „Šezdesete“ Eduard Domazet u toj nezaboravnoj priči s riječkog rukometnog asfalta. S vremenom se sve toliko omasovilo da je stvoren veliki broj igrača za formiranje jedne kvalitetne ekipe s kojom se moglo računati na ulazak u vrh hrvatskog rukometa i u Prvu saveznu ligu. Još 1952. godine je u tadašnjoj SOFK-i sazrela ideja da se stvore jaki muški i ženski klub. Ja sam bio osnivač i trener »Orijenta«, koji je baza novog kluba, „Kvarnera“. Za „Kvarnerove“ potrebe su na košarkaškom igralištu na „Nafti“ izgrađene prostorije, svlačionice i kancelarije, na mijenjene košarci i rukometu a oba su kluba s imenom »Kvarner«. U toj početnoj ekipi je bilo 70 % igrača „Orijenta“ pojačanih s braćom Kosanović.
Bili su to početni koraci u ekipiranju potonje jako momčadi, koja će Izbiti u Prvu ligu.
Klub se iz godine u godinu ekipirao s kvalitetnim igračima, s Gobom i Milevojem iz labinskog "Rudara" te još nekima, sjeća se Domazet. Kao trener sam vodio ekipu oko pola godine do kraja natjecateljske sezone. Predložio sam stručnjaka iz centra s razvijenijim rukometom. Zatražio sam Romea Frntića, jednog od najkompletnijih rukometnih stručnjaka, tadašnjeg sekretara Rukometnog saveza Hrvatske. Cilj je da se ime »Kvarnera« pročuje cijelom Hrvatskom i da klub dobije na vrijednosti. Frtnić je učinio sve što smo tražili, ali pokazalo se da nije toliko vrhunski stručnjak da iz osrednje ekipe napravi nešto.


Slavni kormilar

Slavni Ivan „Janez“ Snoj me je tada ocijenio jednim od najperspektivnijih rukometnih sudaca. Hrvatskoj je uz 2-3 zagrebačka suca trebao i još jedan sa strane kako bi igrao bitnu ulogu u prvenstvu Jugoslavije. Nagovorili su me na udaljavanje s klupe i posvećivanje suđenju. Angažirali smo Mladena Kopajtića da postane tajnik „Kvarnera“. Jako smo pogodili jer je on zaista bio „Katica za sve“.
Najbombastičniji riječki rukometni transfer bio je dolazak rodonačelnika svih hrvatskih trenera Vlade Stenzela u Rijeku. Čovjek koji je izmislio pravu zonu »3-2-1« te obranu s »indijancem«. inovator ispred svog vremena, kasniji olimpijski šampion je doveden uz Domazet ovu pomoć.
Rečeno ml je da sam jako dobar sa Stenzelom. Sudio sam u Zavidovićima utakmicu „Krivaje“ sa Stenzelovom „Crvenkom“. Bilo je dobrih tri sata između mog i Vladinog vlaka. Prije utakmice sam mu kazao da imam s njim ozbiljan razgovor te neka završi ranije s večerom da možemo pričati do polaska vlaka. Bilo je to 1969., kaže Domazet o slavnom kormilaru koji je došao u Rijeku iduće godine.
Prenio sam mu našu želju dodajući kako je ojačao „Medveščaka“ pa onda stvorio od „Crvenke“ grandioznu ekipu. Rekao sam da mu nije mjesto na selu. Tražio je vrijeme za razmišljanje. Par puta smo se čuli telefonom I Kopajtić ga je pozvao u Rijeku. Bio je u stanu moje punice Antonije Šantek. Sada mi stanujemo u toj kući, to je na adresi Šetalište Ivana Gorana Kovačića 31, tu sam sudjelovao u razgovorima. Stenzel je imao strahovito velike apetite. Tražio je odmah rješenje stambenog pitanja. Kada je preuzeo ekipu, bio je „Trofej Jugoslavije“ u Splitu. On je tamo bio s reprezentacijom, a nama je sugerirao da povedemo ekipu u Trogir.
Tu je u priču upleten drugi legendarni strateg. Vinko Kandija iz Trogira, teto rukometni vizionar, koji je u Jugoslaviji ćuda radio s Trogirankama i u Hrvatskoj s rukometašima »Zagreba«. kada je sa Zamećanima Valterom Matoševićem i Valnerom Frankovićem igrao finale Kupa prvaka.

 

Dogovor s Kandijom

Dolazak u Trogir je dogovoren s Kandijom. Nikola Mikuličić je svakodnevno prevozio Stenzela - kaže Domazet o još jednom slavnom riječkom sportskom radniku. Dolazio je po njega u Split i vraćao ga. Ovaj se upoznavao s igračima i trenirao, onda bi išao na ručak i navečer vodio reprezentaciju. Ja sam sudio na tom „Trofeju Jugoslavija“. Po dolasku Stenzela, uz njegovu pomoć su došli Damir Čavlović i Jurica Lakić za dvije godine i Zdravko Rađenović „Beli“.
Stenzel je već 1970. godine ostvario promociju, a asistent mu je Ivan „Dundo“ Munitić. U kvalifikacijama na turniru u Rijeci „Kvarnerovci“ su ispred beogradskog „Partizana“, „Pirana“ i „Bosnamontaža“. Uz spomenute tog najvećeg uspjeha u povijesti kluba su Franjo lvošević, Ivan Sprčić, Zdenko Hibšer, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Petar Vukičević, Boris Milevoj, Zvonko Urem, Mladen Šakić, Rudolf Urnaut, Vjekoslav Mitrović. Po promociji Stenzel je selektirao pojačanja, uz spomenute Lakića i Čavlovića te Rađenovića zaigrali su kasnije Knežević, Pejović. Seđak. Traven, Srdoč, Šabić, Rakamarić, Jeremić, Vuković, Ivančić, Brozićević, Kostlć te proslavljeni riječki sudac Vlado Vujnović.
U jakoj ligi »Kvamerova« sudba je bila teška borba za ostanak.
Stvorena je vrlo jaka ekipa, u prvoj godini se uspjelo održati na trećem mjestu od dna. Dolazili su treneri iz Hrvatske i Slovenije gledati što Stenzel radi naučili su puno toga - prisjeća se Domazet. Stenzelova reprezentacija Jugoslavije se u Mtinchenu briljantnom igrom prošetala do "zlata" na Olimpijskim igrama. - Nakon tog grandioznog uspjeha Vlado je dobio ponude iz Njemačke. On se nije puno dvoumio. Otišao je i preuzeo je njihovu reprezentaciju. »Kvarnera« je poveo Ivan »Dundo« Munitić.

Primat preuzeo „Zamet“

Donedavni Stenzelov asistetnt Munitić je momčadi imao i nova imena, Praprotnika, Drobinu, Tlirkalja, Juričića, Kajfeša, Mataiju, Beovića, Šošića. Momčad je opet izborila ostanak trećim mjestom otraga. „Morski konjici“ nisu imali snage za još jedan ples, tim u kojem su se našla nova imena, Komucki, Dubić, Bmelić, Cvitan, Kiš i Sirotić je istina svladao slavnog bjelovarskog „Partizana“ ali je pretposljednji i putnik u Drugu ligu. Bilo je snage za povratak, uz stara imena ostvarili su ga još golgeter Vukoje, Milardović, Rimanić uz trenera Munitića. U toj 1975. godini u timu je bio i Ćuška. Novi pad, kojem je u mnogome kumovala i reorganizacija natjecanja, koban je za „Kvarner“. Popularni riječki klub više nikada nije ostvario come back na prvoligašku pozornicu, a protekom godina primat u gradu je preuzeo „Zamet“.
Tko bi tada naslutio početak kraja priče koju su rado pratili brojni riječki sportski zaljubljenici. U neovisnoj Hrvatskoj „Kvarner“ se skoro ugasio, ali su Vlado Lipović, Marko Kosanović, Ljubo Dubić, Duško Ćuška i ostali, sve redom bivši igrači preuzeli uzde i počeli iznova. „Kvarner“ je bio nadomak Prve lige, ali je ostao kratak u kvalifikacijama a u posljednje doba svjedočimo tužnoj vožnji nizbrdo kluba slavne prošlosti ali bezbojne sadašnjosti. Na žalost onih starih zaljubljenika u „Kvarner“ ovdje vlada ona „nekad bilo, sad se spominjalo“. Posljednja epizoda govori kako su „Kvarnerovci“ ugasili prvu ekipu, neće li valjda na klub svijetle prošlosti iz „šezdesetih“ i „sedamdesetih“ u prvim desetljećima novog stoljeća pasti totalni mrak. Staro društvo onih iz „šezdesetih“ je obilježilo jubilej, sve s nadom da nakon svega ne ostane poruka „Bio jednom jedan Kvarner“.

 



Izvor: Novi list 13.0žujka 2013.-Bilo jednom u Rijeci


[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju